Ksenija Marinković
Tema Dunavskih dijaloga 2026 Rituali i ritmovi, fokusira se na savremenu umetnost dunavskog regiona, polazeći od teze da je ovaj prostor kroz istoriju oblikovan višestrukim kulturnim, političkim i duhovnim uticajima i da je kao takav bio osovina susreta i sukoba: od Rimskog carstva i njegovih granica (limesa), preko srednjovekovnih kraljevstava, Osmanskog carstva i Habsburške monarhije, do Jugoslavije i kasnijih postsocijalističkih transformacija. Ovi složeni istorijski procesi ostavili su nasleđe hibridnih identiteta, višeslojnih kulturnih matrica i specifičnih kolektivnih sećanja.
Promišljajući o jednoj osnovnoj ideji koja prožima sva dosadašnja izdanja ove manifestacije – čovek i humanistička dimenzija umetnosti – došla sam do ove teme koja postavlja stvari iznutra ka spolja. Pitamo se šta je u nama jedinstveno ljudsko, specifično, i na koji način imamo mogućnost da kreiramo stvarnost oslanjajući se ne samo na intelekt i veštine, već i na mogućnost premošćavanja određenih dimenzija kroz koje se oblikuju i deluju uverenja. Time otvaramo složena psihološka i duhovna pitanja koja nas vode ka dubljoj introspekciji i kolektivnom razumevanju.
U tom kontekstu, rituali se mogu posmatrati kao zajednički imenitelj – gestovi i prakse koje su kroz vekove ljude istovremeno zbližavali i razdvajali. Sam pojam rituala ovde se razume ne samo kroz religiju i tradiciju, već i kao univerzalni jezik ponavljanja, zajedništva i unutrašnje transformacije. Kao ritmovi disanja ili ciklusi prirode, rituali označavaju i kontinuitet i promenu – prostor u kojem zajednica sebe potvrđuje, ali i preispituje.
U umetnosti, ovakvi koncepti istraživani su kroz performans, akcione i participativne prakse. Autori poput Josepha Beuysa, bečkih akcionista, Marine Abramović, Allana Kaprowa ili Yoko Ono koristili su ritual i kolektivni angažman da istraže granice tela, svesti i društvene odgovornosti.
Kao i svi prirodni i društveni procesi, umetnost se odvija u ritmovima – u ponavljanju i varijaciji, u stalnom pokušaju da uhvati korak s vremenom koje oblikuje naše postojanje.
Danas se, suočavamo sa pitanjima koja se tiču svrhe našeg postojanja. Napredak tehnologije pomerio je percepciju procesa starenja i smrti, a istraživanja svemira otvorila su nove perspektive i mogućnosti.
Pitanja opšteg dobra i etičkih granica postala su posebno akutna u svetlu neograničenog liberalnog kapitalizma i razvoja veštačke inteligencije – tehnologije koja još uvek nije izabrala svoju „stranu“, a koja već pokreće određenu duhovnu revoluciju, naročito kod mladih generacija koje traže dublju spiritualnost i preispituju dominantne religijske i filozofske paradigme. Ovaj proces je primećen i unutar institucionalnih religija, gde se može uočiti težnja ka adaptaciji novom ritmu u kojem čovečanstvo stremi ka usklađivanju sa složenim promenama i globalnim izazovima. Taj ritam, međutim, često prolazi kroz ozbiljnu disonancu, zahtevajući novu vrstu kolektivne i individualne refleksije.
Umetnost preuzima evolutivnu ulogu – da probudi najdublje slojeve čoveka, otvori prostor introspektivnog dijaloga i kolektivnog osvešćenja. Rituali i ritmovi stoga nisu samo tematski okvir izložbe, već i metafora za umetničke procese ovog regiona: način na koji umetnici pronalaze odgovore na strahove i nemire savremenog doba, kako zamišljaju zajedništvo i oblikuju vizije sloge, solidarnosti i ljubavi.