Sava Stepanov: U okviru Festivala savremene umetnosti Dunavski dijalozi u Novom Sadu osim brojnih izložbi koje prezentuju aktuelnosti iz umetnosti zemalja podunavskog regiona – priređuju se i tematski simpozijumski skupovi. Posle tema Umetnost i kriza (1914) i Umetnost u doba (ne)emocionalnosti (1915), na ovogodišnjem simpozijumu razmatrana je tema Umetnost u okruženju globalne nesigurnosti – umetnost, kritika, politika.

Postavljači teme su inicirani zapažanjem da se, nakon njujorškog 11. septembra 2001. godine, svet nalazi u stanju permanentne nesigurnosti. Od tada su se terorizam i praksa stradanja nedužnih nametnuli kao fenomen svakodnevne stvarnosti. Uzroci su poznati i deo su koncepta aktuelnog svetskog poretka –  nove geopolitičke i ekonomske strategije su u aktuelnom svetu dovele do ratova i permanentnih ratnih kriza, do dugotrajnih posledica nasilno sprovođenih demokratizacija i njima pokrenutih velikih migracija, do kulminacije terorizma. Sve te krizne situacije našeg današnjeg sveta se, zahvaljujući visokoj razvijenosti tehnoloških medija, generišu brzim širenjem informacija, remeteći egzistencijalnu sabranost na globalnom nivou. Zapravo, kako to zapaža Suzan Sontag, ratovi su danas  pretvoreni u prizore i zvuke iz dnevnog boravka.

DD 2016 symposium 1

Pozicija umetnosti i umetnika u takvom okruženju je veoma kompleksna. Kao ni u ranijim epohama, ni današnja umetnost nema presudan uticaj na pravce razvoja savremenog sveta. Veoma retko umetnici i umetnost dobijaju priliku da budu u korpusu odlučujućih zbivanja. Sve se sugestivnije pokazuje da je najefikasniji mogući model delovanja umetnosti – iskazivanje personalizovanih stavova. „U svakom slučaju, mi imamo tu privilegiju da se kreativno izražavamo i da govorimo u javnosti“ – izjavljuje srpska umetnica Tanja Ostojić koja, koristeći upravo te privilegije, već dve decenije deluje na evropskim umetničkim destinacijama. Ona pripada onom krugu aktuelnih umetnika koji su potpuno svesni činjenice da je logika savremenog sveta učinila da je i „veći deo sveta umetnosti zauzet hiperprodukcijom, investicijama, pranjem novca, produkcijom zabave i potrošnjom. Dakle, možemo reći da je sistem umetnosti na neki način proizvod, „dete“ ekonomske nepravde…[1]

Takvog modela aktuelne umetnosti – potpuno su svesni i učesnici novosadskog simpozijuma Umetnost u okruženju globalne nesigurnosti – umetnost, kritika, politika, koji je Galerija Bel art  priredila 6. septembra ove godine.[2]

Danas je potpuno vidljivo da se, kako to smatra i dr Jerko Denegri, „posredstvom umetnosti više ne mogu proizvesti krupnije društvene promene, kako su to idealistički zamišljali protagonisti pokreta istorijskih avangardi prve polovine 20. veka i poneke od posleratnih neoavangardi[3] a koji su, najčešće, delovali kao udruženi autori sa istim umetničko-socijalnim pretenzijama. Danas takvih pokreta nema, te je u aktuelnoj globalnoj konstelaciji na sceni sindrom servantesovskog Don Kihota, sindrom umetnika-usamljenika u prostoru sveta i umetnosti. Novosadski književnik Laslo Vegel čak govori o prognanom umetniku ili prognanoj umetnosti (koju vlast ne kažnjava eksplicitnim progonstvom, nego perfidnom institucionalnom marginalizacijom), dok književnik i teatrolog Zoran Đerić poziciju umetnika/pisca u vremenu posle 2000-te prepoznaje kao poziciju svojevrsne “bezdomnosti”… Mileta Prodanović uviđa da “sa napretkom tehnologije čovek, paradoksalno, postaje sve ranjiviji, a u politici se, baš kao i u umetnosti “velika priča” razlomila na neprebrojivo mnoštvo malih. Nekada jedinstvena opasnost od blokovskog sukoba i nuklearne kataklizme razlomila se na mnoštvo kapilarnih opasnosti koje su potom počele da stvaraju mrežu. Ona je prekrila ceo svet sa čvorištima upravo na onim mestima koja su se tradicionalno smatrala bezbednima.[4] U toj univerzalnoj mreži itekako su prisutni akteri savremene umetnosti.

Umetnik koji pretenduje da se danas bavi (n)ovim tehnološko-medijskim sredstvima i kanalima mora imati na umu činjenicu da je globalna mreža formirana u interesu i za potrebe velikih korporacija i krupnog privatnog kapitala koji danas vladaju svetom. Zbog toga je svetski net work pretvoren u razrađeni sistem manipulacije – prvenstveno upravljanjem informacijama i permanentnim nastojanjima da se realni i virtuelni svet izjednače. U tom i takvom prepletu gube se obrisi realnosti, stvari postaju manje jasne, menjaju se kriterijumi, stvaraju se podvojenosti od kojih je najubojitija ona koja se dešava u čovekovoj svesti, a što umanjuju njegove sposobnosti da bude suvereni pojedinac u realnom svetu. Zbog toga stvaralac u domenu digitalne umetničke prakse mora biti spreman da upravlja tehnologijom i sposoban da iznedri uverljivo medijsko podupiranje vlastite misli. Jer, bez obzira na nenaklonjenost kontekstualnih zbivanja – umetnost ima obavezu da stvara dela-izvorišta estetskih, duhovnih, intelektualnih, moralnih i etičkih vrednosti, da sačuva dignitet humanitatis principia artis. Današnja umetnost ima zadatak da nas zaštiti u okružju globalne nesigurnosti. U protivnom, može se desiti da nam mnoge odlučujuće stvari promaknu, te da ni ne primetimo promene koje su u toku i koje nam tek predstoje, a koje će najverovatnije temeljno promeniti naš svet, naše biće i ukupni smisao i suštinu življenja.

———–

[1] Lorel Meklahlin, Brak i druge migracije, intervju sa Tanjom Ostojić. Objavljeno u katalogu izložbe 17. Bijenale umetnosti SEE Art Gates: stanja stvarnosti, Kulturni centar i Galerija savremene umetnosti, Pančevo, septembar, 2016.
[2] Simpozijum je otvorio dr Erhard Busek iz Austrije (Ekonomski Forum i Erste Fondacija) nadahnutim predavanjem na temu „Umetnost i politika u Evropi“ a potom su govorili Andrea Lazea iz Rumunije, Aleksander Basin iz Slovenije, Vito Vojnić Purčar iz Mađarske, te Laslo Vegel, Zoran Đerić, Mileta Prodanović, Ješa Denegri, Tijana Palkovljević, Ana Panić, Ksenija Samardžija, Dimitrije Boarov, Bordaš Đeze i Sava Stepanov (Srbija).
[3] Ješa Denegri, iz teksta pročitanog na simpozijumu Umetnost u okruženju globalne nesigurnosti – umetnost, kritika, politika, koji je priređen u sklopu Festivala savremene umetnosti Dunavski dijalozi 2016, Galerija Bel art, Novi Sad, septembar 2016. Termin „posleratne neoavangarde“ se odnosi na pojave u umetnosti nakon 1945-te godine.
[4] Mileta Prodanović, Altruizam i avangarda u ranom dvadesetprvom stoleću. Iz teksta pročitanog na simpozijumu Umetnost u okruženju globalne nesigurnosti – umetnost, kritika, politika, koji je priređen u sklopu Festivala savremene umetnosti Dunavski dijalozi 2016, Galerija Bel art, Novi Sad, septembar 2016