U okviru ovogodišnjih crnogorsko-srpskih umetničkih dijaloga, na četiri izložbe predstavlja se osam autora, po četiri iz obe zemlje. Njihov stvaralački rad je u tematskom, koncepcijskom i filozofskom smislu stupio u dijalog mnogo pre nego što su sami umetnici imali prilike da to lično učine. Osim što podjednako prikazuju pojedinačne lične poetike umetnika, kao i sredine iz kojih dolaze, ovakve izložbe ukazuju i na slična interesovanja i univerzalne problematike kojima se umetnici bave, te različita rešenja do kojih pri tome dolaze. Pitali smo neke od njih kako vide svoj rad i rad svog koizlagača, odnosno međusobne sličnosti i razlike u izboru likovnih sredstava odnosu na poruku dela? Ovde su njihovi odgovori…

 

LIKOVNI SALON KCNS:

Ivan Šuletić (SRB) / Nenad Šoškić (CG)

Ivan Šuletić / BAVLJENJE MNOŠTVOM

U mojim slikama nije reč o monohromiji, već o veoma svedenoj, suzdržanoj obojenosti. Reč je uglavnom o tri, odnosno četiri boje, koje „balansiram“. Uzorak (odnosno #citysample, kako sam to nazvao) slike grada kojim popunjavam površinu platna ipak negde staje, ponavlja se i popunjava platno od ivice do ivice. Veoma mi je važno upravo to iskustvo življenja i doživljavanje sveta u digitalnoj eri i, jednako, medij uljane slike koji koristim baveći se tim iskustvom. Slike nisu „isečci“ neke beskonačne tapete gradskog pejzaža, već slike definisanih, konačnih dimenzija koje tretiraju pojam grada viđen kroz ekran kompjutera. Uzorke za „Cityscape“ slike i crteže tražim na internetu, često i bez ulaženja u to čije su fotografije ili koji grad predstavljaju. Ključno je to da se u arhitekturi koju biram oseća univerzalnost, da je može prepoznati kao svoju bilo ko. Razlog umnožavanja uzorka je u tome što ove slike od početka pravim kao „antislike“, mehanizujući postupak slikanja i izostavljajući rukopis koliko je god to moguće. Izlaganje sa Nenadom Šoškićem za mene je veliko zadovoljstvo i veoma mi je drago što je gospodin Sava Stepanov napravio takav spoj. Iako su i polazišta i ishodišta Nenadovog i mog rada različita, na našoj izložbi, baš zbog njenog dijaloškog formata, upravo te različitosti dobro komuniciraju. Ono što bih izdvojio kao zajedničku temu ove naše izložbe je bavljenje mnoštvom i tim „pejzažom“ koje mnoštvo gradi. Takođe nalazim za veoma interesantnu sponu tretman ivica, prostiranja rada, balansiranja između konačnosti formata i (uslovne) beskonačnosti njegovog sadržaja.

 

GALERIJA SULUV-A:

Ivana Radovanović (CG) / Zvonimir Santrač (SRB)

Ivana Radovanović / MATERIJALI U KONTAKTU SA SVAKIM ČOVEKOM

Kako je skulptura jedna vizuelna, prostorna i posredna umjetnost, značaj materijala je od velike važnosti. Napomenuću da skulptura mora probuditi sva naša čula, u prvom redu nas mora mamiti da je dodirnemo. Shodno tome, ukoliko materijal prihvatite na pravi način, ulazite u avanturu gdje vam se nude različite mogućnosti. Kada govorim o materijalima u mom slučaju, mislim na; jutu, slamu, pepeo, vunu i zemlju, koji su veoma poslušni i podaju se svakoj formalizaciji. Za mene je značajna pristupačnost materijala, njegova količina, boja, lakoća savladavanja velike forme. U osnovi, riječ je o materijalima koji su u kontaktu sa svakim čovjekom i prave direktnu vezu sa svijetom prirode čiji je čovjek neraskidiv dio. Naprimer, zemlja po sebi nosi svetost, kao nešto na čemu se odvija i od čega zavisi život, nešto bez čega faktički nema života. Sa druge strane, ona jeste vezana za smrt, ona uzima mrtve ili čuva spomen na njih. Smatram da i skulptura ima svoj život, forma se rađa, razvija i umire. Sve što se dešava u nama, samo je refleksija onog što se dešava oko nas. Veliko mi je zadovoljstvo sto sam uspostavila jedan istinski dijalog sa Zvonimirom Santračem i sto izlažem sa takvim umjetnikom. Neprocenjivo bogatstvo za mene. U njegovom radu postoji očigledna ravnoteža između koncepcije i odabira materijala, između unutrašnjeg sadržaja i spoljnjeg svijeta iskustva.

Zvonimir Santrač / GOVOR MATERIJALA

Moje stvaralaštvo zasnovano je na govoru materijala, koji mu je utkala sama majka priroda. Jezik koji oni nose u sebi i sa sobom jeste jezgrovit, jasan odnosno prepoznatljiv, čitljiv. Prilikom stvaralačkog procesa biram materijal u kome ću utkati određenu misao, stav, kritički osvrt na određenu društvenu pojavu senzibilitetom sopstvenog bića. Dakle, to činim na način da prilikom likovne intervencije u odabranom materijalu sačuvam njegov jezik, trudeći se da likovni tekst koji impliciram u odabrani materijal ostane u dijalektičkom odnosu sa tekstom, koji sam materijal nosi u sebi. Srodnost, bliskost Ivaninog odnosa prema sopstvenom radu naspram moga ogleda se u činjenici da je promišljen, jednom rečju angazovan, nosi u sebi antiglobalistički stav. Ivana insistira na imenu prezimenu sopstvene nacije, govori o korenima. Ivana impresionira činjenicom da sa minimumom izraza daje maksimum likovnog sadržaja. Koristi govor svesno odabranog materijala, crvenu zemlju zasićenu gvozđeoksidom sa svog lokalnog područija mestom njenog bitisanja, ispraznu slamu čiji je rod otrgnut, kojom ispunjava formu ispraznih obezglavljenih ljudi, skrojenih od grubog jutanog platna.

 

MALI LIKOVNI SALON KCNS:

Milan Jakšić (SRB) / Vesko Gagović (CG)

Milan Jakšić / BOJA KAO CRTEŽ I PROSTOR

Slike GRANICE su nastale kao pokušaj da se približim minimalističkom shvatanju slike. Boja je u početku imala sasvim nevažnu ulogu, da bi zatim postala nosilac dinamike i preuzela paralelno i ulogu crteža i ulogu prostora. Po mom mišljenju, boja najbolje opisuje pojam granica u savremenom svetu. Vesko Gagović takođe govori jezikom mimimalizma na veoma sveden i upečatljiv način. U našem slučaju „sličan se sličnom raduje’’.

 

GALERIJA BEL ART:

Adin Rastoder (CG) / Milan Blanuša (SRB)

Adin Rastoder / NEVEROVATNI SUSRETI

Prije svega želim da kažem da mi je veliko zadovoljstvo što sam učestvovao u projektu Dunavski dijalozi i što sam po prvi put imao priliku da se predstavim novosadskoj likovnoj publici. Takođe sam radostan što su moje skulpture u postavku sa skulpturama uvaženog Milana Blanuše, jer se obojica bavimo figuracijom, tako da je publika bila u prilici da vidi dvije potpuno različite poetike koje se na određen način bave, istim čovjekom. U vremenu u kojem živimo razgovora je sve manje, pa je koncept dijaloga, kao na ovom događaju, po mom mišljenju, plemenito ukazivanje na to da je dijalog neophodan za sve, pa i umjetnost. Naziv mog rada je Astronaut i Svještenik i inspirisan je nevjerovatnim susretima ta dva čovjeka kroz noviju istoriju, te uspostavljanja smiješnog dijaloga kako među ovom dvojicom tako i između firmi u kojima oni rade.