Fotografija: Iz arhive kustosa
Sagovornik najnovijeg izdanja Biltena Dunavski dijalozi je višegodišnji učesnik i prijatelj Festivala − Mladen Lučić, likovni kritičar i kustos iz Hrvatske, muzejski savetnik Muzeja savremene umetnosti Istre (MSUI, Pula, Hrvatska).
DD: Poštovani gospodine Luciću, bili ste zapaženi učesnik Festivala savremene umetnosti Dunavski dijalozi u nekoliko prethodnih izdanja. Šta mislite o konceptu i razvoju Festivala? U čemu je Festival uspešan, šta mu nedostaje?
ML: Pratim i sudjelujem na Festivalu od samih njegovih početaka i smatram da je geopolitička zadanost Festivala (Festival savremene umetnosti podunavskog makro regiona) izuzetno dobro pogođena jer okuplja zemlje srednje Europe i Balkanskog sliva Dunava. Makro region definiran je u nazivu jer obuhvaća i zemlje koje nisu vezane uz Dunav poput Slovenije, Bosne i Hercegovine ili Crne Gore, ali radi se o zemljama koje su kreirale zajedničku scenu negdašnje Jugoslavije te je itekako logično da su prisutne na ovakvoj smotri koju prvenstveo treba gledati kao stjecište srednjeeuropskih i balkanskih suvremenih likovnih stremljenja. Ono što godinama gledamo na Dunavskim dijalozima jasno govori da nema većih razlika te da su nacionalne umjetnosti pitanje prošlosti i da umjetnici svih okupljenih zemalja podjednako dišu. Ono u čemu se razlikuju je umjetničko tržište, odnosno plasman umjetnina koji je u srednjoj Europi uređen i funkcionira po davno ustanovljenim zakonitostima dok u zemljama bivše Jugoslavije i Zapadnog Balkana ne funkcionira. Pretpostavljam da je jedan od motiva za održavanje ove manifestacije upravo bio da pomoću same izložbe i njenih brojnih pratećih sadržaja (simpoziji, okrugli stolovi, predavanja, projekcije…) pokuša ukazati na potrebu formiranja tržišta, ali i promjenu ponašanja galerijskih i muzejskih institucija na području istočno od Beča. Na žalost, u tome Dunavski dijalozi nisu uspjeli (mislim da je to njihov jedini neuspješan segment), ali za to su najmanje krivi organizatori već tromost sistema koji jednostavno adekvatno ne prati ovu manifestaciju. Nije to samo slučaj Dunavskih dijaloga već i ostalih zemalja s balkanskim predikatom što sam i osobno spoznao radeći tri puta bijenalnu međunarodnu izložbu vizualnih umjetnosti Tu smo u Puli, u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Napokon sam morao odustati, premda su manifestacije bili vrlo uspješne, ali jednostavno od društveno-političkih organizacija dobivali smo samo obećanja, a financijska, pa čak i moralna potpora u potpunosti je izostala.
Teme Dunavskih dijaloga aktualne su i prate svjetske tokove a učesnici (umjetnici, kustosi, kritičari i teoretičari) eminentna su imena zastupljenih zemalja koji do sada na toj manifestaciji nisu krili svoju kreativnost. Dapače. Kada se pogledaju publikacije, prateći materijal i marketinški dio odrađenog posla može se samo konstatirati da su Dunavski dijalozi na nivou ostalih sličnih manifestacija u svijetu i da program, kao i njegova realizacija, dosežu najveću moguću razinu kvalitete priredbe takvog tipa. Kada vidimo mašinerije koje na Zapadu stoje iza raznih trijenala i bijenala i kada spoznamo koliko mali broj ljudi stoji iza programske i tehničke realizacije Dunavskih dijaloga samo se možemo nakloniti do poda svima koji ih stvaraju.
Velika je šteta da Dunavski dijalozi nisu prepoznati od institucija (ne samo Vojvodine i Srbije, već i regije) barem u minimalnom obimu jer bi mogli pružiti mnogo više i postati važan faktor na svjetskoj karti takvih događaja. Međutim, društveno-političke organizacije misle da je taj naš balkanski šarm i nepresušni entuzijazam dovoljan, ali nikako da shvate da se od toga ne može ozbiljnije profitirati. Zbog toga umjetnici balkanskih zemalja ne sudjeluju u rezanju europskog umjetničkog kolača, a izložbe naših umjetnika u Zapadnoj Europi još su uvijek ekscesi umjesto da u globalnom selu jednakopravno sudjeluju. Ako si sami ne pomognemo uzalud nam međunarodne manifestacije, pa premda one bile na vrlo visokom nivou kakvav nam godinama nude novosadski entuzijasti. Doista, u 2021. godini riječ entuzijazam u ovakvom kontekstu napokon bi trebalo zabraniti.
DD: Zbog čega su važne regionalne inicijative i saradnje/platforme poput Dunavskih dijaloga?
ML: Mislim da sam na ovo pitanje već djelomično odgovorio, a smatram da su vrlo bitne upravo za naše područje. Kako u ekonomiji, tako i u umjetnosti zemlje Zapadnog Balkana međusobno su ovisne. Devedesete su donjele pad istočnog bloka, a Zapad s izvršnim producentom Georgeom Sorosom odmah je iskovao naziv Umjetnost zemalja u tranziciji. Bilo je to svjesno podmetnuto kukavičje jaje da umjetnost tih zemalja i dalje ostane u svojevrsnom getu, odnosno da joj se uskrati pristup na svjetsko tržište koje će se i samo ekonomskom krizom iz 2007. godine značajno urušiti. Izložbe poput Manifeste bile su tada pokaznom vježbom produkcije tih zemalja gdje je, zbog alibija, regrutirano nekoliko pojedinaca u zapadni sustav, a u biti se uspješno prakticirao aktivizam kao izričaj koji političko superponira umjetničkom, što je bilo indikatorom za suzbijanje individualne autorsko – umjetničke misli ne samo na istoku, već sve češće i na zapadu. Ako eksperiment ne uspije, krivci su umjetnici istočnih zemalja i apsolutistički režimi iz kojih su došli. Prema tome najbolje je umjetnike istoka ostaviti u takvom inkubatoru i tu i tamo pincetom nekoga izvući. Dunavski dijalozi su takve tendencije Zapada prepoznali te nisu inzistirali na aktivističkim akcijama već su zastupali pluralizam suvremene umjetničke scene dokazavši da nema razlika u etičkim i estetskim postulatima, odnosno u razmišljanju, kreaciji i zvedbi umjetičkog djela nastalog u Njemačkoj ili Srbiji. Zato je inzistiranje na komparativnom pristupu, razmjeni iskustava i direktnim susretima dalo niz pozitivnih rezultata, a njihov daljni razvoj i međusobna suradnja nije na Dunavskim dijalozima već na osobnoj i institucionalnoj razmjeni učesnika.
DD: Kako promišlajte temu ovogodišneg festivala: Društvo i umetnost u okolnostima iznuđene normalnosti?
ML: Tema je logična i nimalo ne iznenađuje. Pandemija je zaustavila i likovnu scenu mada manje od glazbenih ili kazališnih zbivanja. Većina međunarodnih, problemskih i studijskih izložbi je porolongirano, a da li će se ikad ostvariti veliko je pitanje. Veliki dio novaca nepovratno je izgubljen, a mnogi projekti nisu realizirani, dok su neki paneli i simpoziji održani virtualno. Izostali su uobičajeni kontakti i otvorenja izložbi, ali informacija, zahvaljujući interenetu, bilo je dovoljno. Međutim, intenet je jedno, a izložba i direktni kontakt nešto sasvim drugo. Pitanje koje se u tom kontekstu nameće je benefit s jedne i opasnost digitalne komunikacije i društvenih mreža s druge strane. Osobno sam u ovih godinu i par mjeseci bio sudionikom nekoliko virtualnih sjednica i to novo iskustvo mi govori da one niti približno ne posjeduju kvalitetu rasprava uživo kao ni sustavnog pregleda pristiglog materijala o kojem se odlučuje. Ne mogu (a primjetio sam da i drugi učesnici) dugo i koncentrirano, odnosno dovoljno kvalitetno sudjelovati u takvim raspravama jer nije u prirodi čovjeka da komunicirana s ekranom, nego s drugim čovjekom. U takvom kontekstu profitiraju društvene mreže jer one isključivo komuniciraju na takav način gdje medij kojim se služe oduzima autentičnost, iskrenost i vjerodostojnost prezentiranog problema, odnosno sužava opsežnost sagledavanja i plasticitet razmišljanja što dovodi do entropije kritičke dimenzije. Međutim, i prije pandemije društvene su mreže, prvenstveno zbog brzine izmjena informacija, izborile svojevrsni primat i u svijetu vizualnih umjetnosti te je i ovdje došlo do pada kvalitete i kritičkog stava. Brzinu informacija danas je nemoguće sljediti a kamoli da se o tako plasiranim radovima stekne kritički stav. Mislim da bi ovogodišnji Dunavski dijalozi silom pandemijskih neprilika upravo trebali problematizirati odnos realne i virtualne umjetnosti u kontekstu njene prezentacije, plasmana i kritičke misli, te polemizirati o novim relacijama likovne stvarnosti koju je ubrzala i potencirala iznuđena normalnost.