MLADEN LUČIĆ
/Istoričar umetnosti i muzejski konsultant (Hrvatska)/
U zemljama bivše Jugoslavije postoji sasvim solidna produkcija suvremene umjetnosti, odnosno ima doista znatan broj dobrih umjetnika. Ono što nedostaje je pitanje informiranja izvan personalnih facebooka, twittera i sličnih elektronskih blogova, a i među njima trebao bi se napraviti unificirani sistem. Na taj način, više bi znali jedni o drugima, što bi znatno olakšalo međusobnu komunikaciju i brzi protok informacija, a posljedično bi se povećao i broj izložbi u regiji. Važno je spomenuti da, ako se jedna izložba prikaže u više muzeja ili galerija, njeni troškovi su manji nego da svaka galerija ili muzej radi zasebno za sebe istu izložbu. U Hrvatskoj postoji portal Culturnet kojeg financira Ministarstvo kulture i koji dnevno objavljuje vijesti iz kulture s rasporedom događanja i kraćim uvodom u sadržaj predstave, filma, festivala, izložbe, simpozija… Ako se hoćemo više povezati, odnosno želimo li uspostaviti adekvatan protok informacija, nužno bi bilo takav portal učiniti i za regiju. Druga je stvar organizacija prezentacije suvremene umjetnosti i tu smatram da su Dunavski dijalozi pokazali kako to treba raditi. Bitni su susreti umjetnika i kritičara, a to D.D. čine pažljivo izabranim tematskim izložbama na koje se obavezno pozivaju kustosi i umjetnici, što donosi potrebnu živost i mnogobrojne kontakte koji dakako, trebaju uroditi plodonosnom razmjenom izložbi, umjetnika i kustosa. Vrlo su bitni i mini simpozijumi, koji su u potpunosti opravdali svoju, gotovo nekonvencionalnu, formu i sadržaj. Ti simpoziji traju nekoliko sati i doista su jezgroviti i dovoljno kratki da zaokupe punu pažnju slušatelja, odnosno svih sudionika, te se otvaraju teme za diskusije koje se vode u mnogobrojnim neslužbenim druženjima nakon otvaranja izložbi. Ritam otvaranja izložbi dinamičan je i brz te dobro posložen, tako da nije naporno proći nekoliko izložbi u jednu večer. Ono što nam nedostaje svima u regiji, a posebno Dunavskim dijalozima, je mnogo veća financijska potpora, prvenstveno države i grada, ali to iskustvo osobno sam proživljavao radeći tri puta biennalnu međunarodnu izložbu vizualnih umjetnosti Tu smo u Puli, u organizaciji mog matičnog muzeja (Muzej suvremene umjetnosti Istre). Napokon sam morao odustati, premda su manifestacije bili vrlo uspješne, ali jednostavno od društveno-političkih organizacija dobivali smo samo obećanja, a financijska, pa čak i moralna potpora u potpunosti je izostala. Dunavski dijalozi dokazali su da znaju što hoće i da to besprijekorno organiziraju i rade. Takva manifestacija ne bi smjela ostati lokalnog karaktera već, uz manje transformacije, trebala bi prerasti na cijelu regiju. Volja stručnjaka i, naravno, umjetnika (nadam se da i organizatori još imaju entuzijazma i elana) postoji. Još da konačno iz vokabulara izbacimo entuzijazam i konačno počnemo profesionalno djelovati u svim segmentima naše struke. Ali to na žalost nadilazi naše ingerencije.
Istrijani bi ipak rekli:
Kuraja, Dunavski dijalozi.