Dunavski dijalozi 2018, predstavljaju kroz nekoliko programskih segmenata, autore iz deset podunavskih zemalja (Nemačka, Austrija, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Srbija, Rumunija, Bugarska, Moldavija i Ukrajina). Glavni program je fokusiran na tri umetnička dijaloga između rumunskih i srpskih umetnika koje su odabrali kustosi Maria Orosan Telea (Temišvar) i Sava Stepanov (Novi Sad), zatim na izložbe umetnika po izboru kustosa iz pojedinačnih podunavskih zemalja, kao i na dva dodatna programa: PerformaNS, u selekciji Dragana Vojvodića i NOVI SAD +, koji će predstaviti nekoliko istaknutih novosadskih umetnika.

Za samo otvaranje festivala, pored dijaloških izložbi, u desetak novosadskih galerijskih prostora, predstaviće se  umetnici koji koncepcijom svog rada aktivno promišljaju o ulozi čoveka u savremenom društvu.

Zavirili smo u njihove ateljee i zamolili ih da nam približe svoj rad koji će prikazati krajem avgusta u Novom Sadu:

 

NEMAČKA

Volfgang Šmit:

Sve moje figure su slične, ali nikad nisu iste. Uprkos veoma snažnoj redukciji, sve imaju svoje sopstvene linije, uglove i ivice. Ograničenje na stalno ponavljajuće figure omogućava neograničenu slobodu dizajna:  interakcije čoveka su ujedno i tema i ritmične sekvence ili igranje sa zakonima matematike.

Volfgang Šmit (Wolfgang Schmidt) je studirao projektovanje predmeta na FH Dortmund (Verner Nofer & Pit Moog), fokusirajući se na umetnost u javnom prostoru. Od tada je serijska obrada figure glavna tema svih njegovih radova koji su usledili. Učestvuje na domaćim i međunarodnim samostalnim i grupnim izložbama od 1995. godine. Bio je umetnički asistent profesora HD Šreder u Hamburgu, organizovao je međunarodne izložbe i takmičenja (1992-2000), radio kao kustos, umetnički direktor za Kunstboks, nacionalni bijenalni sajam umetnosti u Dortmundu (2009-15). Dobitnik je nekoliko umetničkih nagrada: Enepe-Rur (2015), Dortmunder Grafik (2002), stipendija za crtež, Iserlohn (2003)…

 

 

AUSTRIJA

Gerlinde Tuma:

Moj rad je pokušaj da shvatim dimenzijsko vrijeme – da osetim rastojanje i napetost između dva različita trenutka dok radim na objektu ili slici – da pronađem, definišem i formiram vezu između dve činjenice. Prateći vodeću struju u ponavljanju svog rada i sebe same uvek iznova, moguće je prevesti vreme na jezik i materiju.

Gerlinde Tuma (Gerlinde Thuma) je studirala slikarsku i filmsku animaciju u master klasi Marije Lasnig na Univerzitetu primenjene umetnosti u Beču. Princip razvoja kontinualne vremenske progresije koristeći crtež koji postaje pokretna slika u animiranom filmu je nešto što je Tuma nastavila da razvija u svojim dvostrukim slikama. Dok film dozvoljava slikama da se nastavi jedan za drugim, slikanje zaustavlja prolaz vremena. Pre i posle, imanentni u vreme, konzervirani su u procesu slikanja i primeni mnogih slojeva boje glaziranih jednih preko drugih, a takođe i u crtežu ugljem, medijumu čiji razvojni proces sam po sebi pretpostavlja privremenost.

 

 

MAĐARSKA

drMáriás:

 

“War All the Time”

drMariaš (Béla Máriás) je slikar, književnik i muzičar. Studirao je na Fakultetu Muzičke umetnosti u Beogradu, a od 1991. godine živi i radi u Budimpešti. Njegovu multidisciplinarnu umetnost karakteriše snažan, kritički jezik, izrastao iz identita, istorijskih i političkih konteksta Istočne Evrope, dok u vizuelnom jeziku nalazimo elemente avangarde, dadaizma, pop arta, soc arta, nadrealizma i mnogih drugih stilova. Poznate umetničke kontekste koristi kao refleksije na svet idealnog, lepote, mira i transcendecije. Likove sa slika postavlja u konflikt su sa tim svetom, čime ukazuje na političku, istorijsku, društvenu realnost i podseća na bolna i tragična iskustva. Svoje umetničko delovanje naziva društvenom hirurgijom. Priredio je samostalne izložbe u Budimpešti, Londonu, Beogradu, Njujorku, Pragu, Pekingu, Beču… Njegova prozna dela su objavljena u Mađarskoj i Kini. Kao frontmen (pevač, saksofonista i trubač) grupe Tudósok (Naučnici) održao je više stotina koncerata od Moskve preko Berlina, Pariza do Londona i Njujorka.

 

 

SLOVAČKA

Olja Stefanović Triaška:

Fokus mog rada je na odnosu čoveka i prostora. Interesuje me dehumanizovan prostor, usamljen, izgubljen, lišen svojih osnovnih funkcija. Cilj mog vizuelnog istraživanja kroz fotografiju je otkrivanje kakav uticaj svako od nas ima na prostor i kako prostor utiče na nas, koliko prostor može da manipuliše nama i zbog čega osećamo usamljenost u gradu i društvu. Savremeno društvo, nove tehnologije i društvene mreže daju nam novu definiciju prostora, omogućavaju da živimo introvetne živote, i da imamo sopstveni prostor koji pokušavamo da menjamo kako želimo i na način na koji se osećamo sigurno. Ali, taj prostor nije realan, ne možemo ga fizički dodirnuti, on je samo naša ideja, idealna prostorna simulacija… Stvarni, fizički prostor je prazan, jer je izgubio osnovni značaj i karakteristike. U mojim prethodnim radovima dokumentovala sam prostor kao napušten, samotan, zapušten i samo sa naznakama nekadašnje slave. Svaki fotografisan prostor ima svoju sopstvenu priču i svoj kulturno – politički kontekst. Poslednjih pet godina, u mom radu, fokusiram se na svoju ličnu istoriju, na naš odnos s istorijom, spomenicima i ličnoj arhivi. Priče i sjećanja mog detinjstva igraju glavnu ulogu u vizuelnim istraživanjima i polazištu za moju knjigu.

Olja Stefanović Triaška (Novi Sad, Srbija, 1978) Diplomirala je na Akademiji likovnih umetnosti i dizajna na odseku za fotografiju i nove medije u Bratislavi (2007). Predaje na Katedri za fotografiju i nove medije na Akademiji likovnih umetnosti i dizajna. U svom radu interesuje je prostor i arhitektura i mnogo godina bavila se mapiranjem aritekture centralne i istočne Evrope dvadesetog veka. Predstavljala je svoj rad na mnogim grupnim i samostalnim izložbama na međunarodnom nivou. Živi i radi u Bratislavi.

Jan Skaličan:

Moj rad je neka vrsta izjave, pokušaj artikulacije misaonih procesa zasnovanih na razmatranju određenog mesta i prošlosti u pokušaju da se iskustvo sveta vrati na neprobojnost materijala i pamćenja. Teorijska polazna tačka bila je teorija večnog ponavljanja i pogled na ciklično ponavljanje prošlosti u neizvesnoj sadašnjosti. Pokušao sam da razumem i posredujem, međutim to je beskrajan, konstantno repetitivan proces koji treba dalje razviti i materijalizirati ga za mogućnost da postanemo svesniji mogućnosti našeg stajanja u horizontu događaja – prostora i vremena uopšte.

Jan Skaličan (Bratislava, Slovačka, 1989) je osnovne (2016) i master studije (2018) završio na fotografiji i novim medijima na Akademiji lepih umetnosti i dizajna u Bratislavi, Bratislava, Slovačka. Prva nagrada na slovačkoj Press fotografiji u kategoriji Studenti i mladi fotografi do 25 godina (2014). Suosnivač je i član DSK. (umetnička grupa sa Luboš Kotlar, Iva Durkačova) i suosnivač, organizator i kustos galerije Žumpa u Bratislavi. Predstavljao je svoj rad na izložbama u Slovačkoj i drugim zemljama.

 

 

 

HRVATSKA

Gildo Bavčević:

U svom umjetničkom radu kritički se bavim suvremenim društvom. Različitim oblicima društveno angažirane umjetnosti s naglaskom na socijalne, političke, ekološke probleme kao i tranzicijom javnog prostora. Polazeći iz vlastite točke gledišta, propitujem i provociram društvene anomalije kao i položaj čovjeka-pojedinca u (ne)perspektivnosti jednog vremena.Plastični čovjek stroj nastao je za vrijeme Almissa open Art Festivala 2015. godine. Mehanički udarci glavom pokrivenom plastičnom kacigom za zaštitu na radu u stijenu smještenu u impozantnom krajoliku kanjona Cetine, naglašavaju surovi odnos malog čovjeka (koji sve više postaje poput poslušne mašine) prema velikoj prirodi kojoj prkosi, bezobzirno je uništavajući istovremeno svijestan da bez te iste prirode ne može opstati.

Gildo Bavčević rođen je u Splitu 1979. godine. Magistrirao je (2013) na Odsjeku filma i medijske umjetnosti na Umjetničkoj Akademiji u Splitu. Multimedijalni je umetnik, autor performansa, video performansa, video instalacija, kratkih filmova, dizajna zvuka. Uz četiri samostalne izložbe aktivno učestvuje i na brojnim grupnim izložbama i festivalima u zemlji i inostranstvu kao što su: Red Eu, Germany, Kunsthof Jena, Germany, Coexistance For A New Adriatic Koine, arTVision, Pino Pascali Foundation, 24. Soral Ose Art (Geneva), Mediterrane 16. Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana (Ancona), Video Dumbo Festival eksperimentalnog filma (New York) i brojnim drugima. Bio je finalista nagrade Radoslav Putar, dobitnik nagrade na 39. Splitskom Salonu za video performans Plastični čovjek stroj, i prve nagrade na 46. reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva za dokumentarni film Mreža solidarnosti. Radi u zvanju asistenta na Umjetničkoj Akademiji u Splitu. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika Splita.

 

Martina Grlić:

U nizu slika pod nazivom Kolektivni snovi istražujem koncept ideologije, koji može funkcionirati kao sustav vrijednosti, lažna svijest ili kao izvor konflikta. Možda je najpreciznija definicija koju je postavio marksistički filozof Althusser, rekavši da je ideologija imaginarna veza sa stvarnim uvjetima egzistencije. Zanima me fenomen kolektivne identifikacije, i zašto se ljudi najlakše poistovjećuju posredstvom loše muzike, populističkih ideja, sportskih ili religijskih događanja. U takvom trenutku zajedništvo funkcionira ideološki i može eskalirati u mnogim neželjenim smjerovima.

Martina Grlić rođena je u Zagrebu 1982. godine. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera i prof. Duje Jurića. Od 2010. godine aktivno učestvuje na hrvatskoj likovnoj sceni te je izlagala na 11 samostalnih i više grupnih izložbi u Hrvatskoj i inostranstvu (Španija, Francuska, Slovenija, Kina, Poljska itd.) Dobitnica je prve nagrade Erste Banke za mladog umetnika, Novi fragmenti 8. (2012) i nagrade HPB za mladog umetnika na 4. Bijenalu slikarstva u Zagrebu (2017). Boravila je na rezidencijalnom programu Glo’art u Belgiji (2014). Članica je HDLU i HZSU. Živi i radi u Zagrebu.

 

Vedran Perkov:

Koristio sam jedan od najprevođenijih dokumenata na svetu: Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Pretvorio sam tekst u binarni kod čije su osnovne znamenke “nula” i “jedan”, a zatim sam ih zamjenio crnim i bijelim kvadratima. Prikaz vizualnog teksta brzo se mijenja i na taj način je postignuta vizualna analogija slična smetnjama na TV prijemniku (“snijeg” ili “bijeli šum”). Ova generirana slika koristi se za sljedeći “narativ”: mjesto crnih kvadrata zamijenili su fotografski portreti. Vizualni “ritam” Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je i slika čovječanstva koja se može percipirati kroz medijski krajolik odnosno njegove protagoniste: namjerne ili nenamjerne, poznate ili nepoznate, počinitelji dobrih djela ili zločina. Vizualne informacije prikazane su kao pretjerana količina podataka. Takva progresivna infekcija zasićuje mentalni prostor i opterećuje pojedinca s teškim sadržajem; sadržaj koji se, u pravilu, ne može ni procesuirati. Sve su to potencijalni pasivni agresori koji preko raznih kanala dolaze do primatelja i napadaju njegov životni prostor, kontaminirajući ga.

Vedran Perkov je rođen 1972. u Splitu, a 2002. godine diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu, u klasi prof. Diega Esposita. Izlaže od 1999. godine te je učestvovao na više od 60 grupnih i 20 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Učesnik je radionica i Artist-in-Residence programa u Hrvatskoj, Italiji, Švedskoj, Latviji, Alžiru, Francuskoj, Kanadi i SAD.  Dobitnik je nagrade Radoslav Putar, velike nagrade 35. splitskog salona (2007), i treće nagrade na izložbi HT-nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost (2018). S Gorkim Žuvelom i Helenom Petrinović pokreće projekt „Premijere“ u Loggi Otvorenog pučkog učilišta u Splitu (2008). Osmislio je i pokrenuo u saradnji s Božom Majstorovićem projekt „Utorkom u galeriji/Fast Forward“ (2012), a s Marinom Viculin na ostrvu Zlarinu osniva projekt „Punta Arta – Muzej na otoku“ (2005). Organizovao je i Almissa Open Art festival u Omišu (2016). Radovi mu se nalaze u Galeriji umjetnina u Splitu i Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, dok mu je skulptura Golf car postavljena na Zlarinu. Zaposlen je kao docent na Odsjeku slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

 

SRBIJA

Davor Dukić

U svom stvaralaštvu oduvek je inspirisan kultom tela, često ga stavljajući i u ironičan kontekst. Njegovo stvaranje je intuitivno, vođeno, večnim temama, čistih vizuelnih formi, pročišćenih od svega suvišnog. Služeći se netradicionalnim, nekonvencionalnim materijalima za umetnički medij skulpture, prostorno-plastičko oblikovanje tehnički dovodi do savršenstva. Njegove taktilne skulpture, plod su brižljive opservacije ljudske anatomije i čovekovog odnosa prema telu u različitim kontekstima. Dijalektička sprega između forme i značenja uspešno je materijalizovana kroz realistične skulptorske objekte. Ovaploćujući sopstveni svet ideja i inspiracije, Dukić koristi različite materijale, poput polistirena, akrila i metala, realizujući ih u različitim dimenzijama. Njegove autonomne, neretko monumentalne skulptorske forme samouvereno osvajaju prostor. (Anđela Rokvić, istoričarka umetnosti)

Davor Dukić rođen je 1979. godine u Karlovcu, Hrvatska. Doktor je umetnosti vajarstva. Živi i radi u Beogradu.

 

 

BUGARSKA

Aleksandar Valčev:

Prihvatam skulpturu kao svoj kredo. Za mene je to ono što je sveobuhvatno, najsloženije i najteže u stvaranju umetnosti. To se može videti u svim mojim aktivnostima, kroz ovaj princip posmatram svet bez obzira na to šta radim i putem kojeg medija se izražavam kao umetnik. Ponekad su moje skulpture apstraktne, a glavne stvari koje me interesuju su potraga sama po sebi, empatijski proces uspostavljanja i istraživanja oblika i prostornih odnosa. A ponekad su opet, moji radovi društveno odgovorni i sa njima pravim metaforičke komentare na ono što se dešava oko nas. U svakom slučaju verujem da je skulptura uvek ovde, svuda oko nas u trodimenzionalnom svetu, da pruži novo značenje i novi život realnosti.

Aleksandar Valčev  (Alexandar Valchev) završio master studije vajarstva (1998) na Nacionalnoj akademiji umetnosti i master studije fotografije (2013) na Novom bugarskom univerzitetu, oba u Sofiji. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj umetnički rad: Rođena nezavisna – 100 godina nezavisna Bugarska (2009), PHODAR 5. fotografsko bijenale Pleven, Bugarska (2007); Nagrada UBA za mladog umetnika na izložbi Nacionalne skulpture (2000); prva nagrada za mladog umetnika na 7. umetničkom festivalu u Sardiniji u Kagliari, Italia (1995)… Korisnik AIR programa u Cite Internationale Des Arts u Parizu (2003) i CCN Graz (2007). Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama u Bugarskoj, Austriji, Nemačkoj, Italiji, Sloveniji kao predstavljajući savremenu scenu u Rumuniji. Živi i radi u Sofiji.

 

MOLDAVIJA

Tatjana Fiodorova:

U potrazi za svojim identitetom i činjenicama koje određuju moju budućnost, okrenula sam se starijoj generaciji moldavskih žena, od kojih su mnoge penzionerke. Usmerila sma pažnju na svoju majku koja je radila kao prodavačica na buvljoj pijaci poslednjih deset godina. Knjiga “Samo ja znam kako smo preživeli”  predstavlja crteže nastale na toalet papiru, intervju sa mojom majkom i male priče ostalih prodavačica sa pijace koja se nalazi u blizina železničke stanice. U toku dve godine, 2016-2017 dokumentovala sam i beležila život na tom mestu, sve dok 2017. godine vlasti nisu zatvorile pijacu. Portreti i priče o ženama govore o teškoćama svakodnevnog života starih Moldavki i pomažu da ponovo razmislimo o sovjetskoj prošlosti i moldavskoj sadašnjosti. Šta je budućnost žene u Moldaviji? 

Tatjana Fiodorova (Tatiana Fedorova) je moldavska umetnica, kustos i pedagog. Bavi se aktuelnim političkim i društvenim temama, često procenjujući ih u kontekstu na istorije Sovjetskog Saveza. Ovo rezultira  instalacijama, živim nastupima, javnom umetnošću, umetničkim knjigama i videom.

 

 

UKRAJINA

Igor Čekačkov:

Moje interesovanje za fotografiju poteklo je iz potrebe za dokumentovanjem post-sovjetske stvarnosti oko mene, koju sam prikrivao kroz svoj dokumentarni rad. Istovremeno, u svojoj umetničkoj praksi, radio sam u žanru akta istražujući telo i ljudsko prisustvo. Sada se fokusiram na telo kao na cilj političkog potčinjavanja, istražujući granice između javnog i intimnog prostora. Moj proces je određen pitanjima koja se tiču moje percepcije vizuelnog jezika: gde se završava privatni prostor i zajednički počinje? Postoji li označena ivica između ova dva elementa? I konačno, kako širiti uobičajeno polje fotografije?

Igor Čekačkov (Igor Chekatchkov) je od 2008. godine kao fotoreporter pokrivao širok spektar kulturnih, masovnih i sportskih događaja. Od 2013. godine bavi se umetničkom fotografijom koju i danas istražuje. Granice između javnog i intimnog prostora su danas njegov glavni fokus. Njegov rad je objavljivan u Forbsu, Nacionalnoj geografiji, Gardijanu, Le Mondu… Nastavlja da izlaže svoje printove na međunarodnom nivou na samostalnim i grupnim izložbama, uključujući i radove na “La Quitreme Image” u Parizu (2014), u Galeriji “Claude Samuel” u Parizu (2015), Ukrajinskom muzeju u Njujorku (2015), Ukrajinskom kulturnom centru u Los Anđelesu (2015), u Odesi na Batumi festivalu (2017)… Član je UPHA (Ukrajinska fotografska alternativa) i Nacionalnog udruženja fotografskih umetnika Ukrajine.

Andrej Utenkov:

Šta je stvarnost? Da li je to ono što osećamo, kada komuniciramo sa “spoljnim” svetom ili je to sam spoljni svet? Drveće, zemlja, more, planine, nebo – sve je tamo, čak i kad ga ne gledamo. Ali da li su stvari iz nematerijalnog sveta stvarne čak i ako ih ne možemo videti ili dodirivati? Naravno da jesu! Na primer, naša sećanja ili čarobni svijet, koji dete izgradi od štapova i kamenja. Takođe su stvarne halucinacije, koje imaju osobe sa mentalnim poremećajima ili oni pod uticajem narkotika. Niko ih ne može ubediti, da zmajevi, veliki pauci i zmije koji ih love, ne postoje. Za ove ljude halucinacije su apsolutno stvarne – imaju teksturu, miris i najfinije detalje…

Andrej Utenkov (Andrey Utenkow) (Ukraine, 1987) je samostalni umetnik, organizator izložbi savremene umetnosti, kreator koncepata, logistike, PR. Organizator i učesnik performansa i performerskih radionica u Ukrajini sa učiteljima iz Evrope. Radio je kao terapeut sa delfinima i klinički psiholog u delfinarijumu “Nemo”, Odesi i kao terapeut sa delfinima za decu sa posebnim potrebama (2012-2018). Od 2014. godine je lider i profesor u Playback Theatre “Kak Doma”, “OS”. Iste godine postao je i učesnik performans-projekta Singul.AR (povećana realnost).